Liječnici su otkrili da postoji i žalosno, potišteno stanje kao posebna duševna bolest; prije se zvala melankolija, a danas je zovemo depresivna psihoza ili, jednostavnije, depresija. Kako se isti izraz upotrebljava i za stanje potištenosti, često je potrebno naglasiti da je depresija, kao duševna bolest, uvijek ozbiljno stanje.
Depresivnu psihozu nije lako prepoznati. Bolesnik je ponekad potišten i turoban na sličan način kao i zdrav čovjek. Jedan od važnih podataka za razlikovanje odnosi se na uzrok i povod. Razumjet ćemo žalost onoga koje ima stvaran razlog da bude loše volje. Ali ako netko nema nikakvoga razloga da se žalosti, onda je riječ o bolesti. Slično je ako netko preuveličava značenje odnosa ili događaja. To je samo povod da neobjašnjiva, unutrašnja tuga provali i preplavi čitavu ličnost.
Depresivan bolesnik iznosi misli o svojoj lošoj sudbini, predbacuje sebi da je upropastio obitelj, tvrdi da je promašio život, da se više ničemu ne može nadati, da je suvišan. Samooptuživanje nema granice, a težak osjećaj žalosti dovodi i do tjelesnoga iscrpljenja. Bolesnik malo jede, ne može spavati, osjeća se malaksao, često leži u krevetu. Po izrazu lica i kretnjama vidi se da je depresivan; često mnogo plače. U narodu se govori da ga je uhvatila mora. To je stanje oduzetosti tijela i duše u kome se miješaju osjećaji uzbuđenja, straha i depresije. Uvjeravanja najbližih ne pomažu, nego pojačavaju nepovjerenje, grižnju savjesti i osjećaj krivnje.
U depresivnih bolesnika nisu oštećene druge duševne sposobnosti, zato ih njihova okolina ne doživljava uvijek kao duševno poremećene osobe. Zabrinutost tih bolesnika nastoje opravdati, a njihovu žalost tumače jakim osjećajima. Sliku bolesti otežavaju i druge tjelesne i duševne smetnje.
Depresija kao bolest može trajati nekoliko sati, dana, tjedana i mjeseci. Često ima periodični karakter. To znači da se pojavljuje u pravilnim ili nepravilnim razmacima. Analiziramo li život takvih bolesnika, ustanovit ćemo da su slična stanja potištenosti već postojala. Prestanak može doći postepeno, a nekad naglo, gotovo preko noći.
Bolesnik prestaje iznositi svoje žalosne misli, ustaje, prihvaća se posla i normalno se povezuje s drugima. Događa se da odjednom prijeđe u suprotno stanje: postaje neobično aktivan, poduzetan, neprirodno veseo i uzbuđen. Kao da mu nešto ne da mira; začuđuje osobe oko sebe time što je svu žalost zaboravio; može i pomahnitati.
Danas postoje vrlo dobri uvjeti liječenja depresije i manije. Prije nekoliko desetina godina otkriveno je više lijekova koji djeluju na depresivna raspoloženja, naročito na depresiju kao duševnu bolest. Iako se događa da depresivno stanje prolazi i bez liječenja, ipak je prijeko potrebno da se svaki takav bolesnik podvrgne liječenju. Depresivnom bolesniku svakako je mjesto u bolnici, barem u prvoj fazi liječenja. To je potrebno naročito zato što je takav bolesnik sklon samoubojstvu.
Ako je netko neočekivano dugo potišten zbog nekog događaja i to objašnjava nerazumnim razlozima, onda je osnovana sumnja na depresivnu bolest. Sumnja se pojačava ako za depresivne misli nema stvarne podloge. Bolesnik se rijetko sam javlja na pregled jer ne osjeća da je bolestan. Na žalost, često valja uvjeravati i njegove najbliže da je riječ o opasnoj duševnoj bolesti. Zato se valja pouzdati u savjete liječnika.
