Kabaretist Hans Liberg rekao je: “Opera je kada netko uboden nožem počne pjevati umjesto da zove policiju.” To jest opera, ali opera je i puno više!
U operi se događa nevjerojatno puno toga: pjeva se, pojedinačno ili u zboru, govori se, glumi, orkestar svira prateći pjevače, a ponekad svira i sam, ponajprije u uvertiri. Tu su još kostimi, kulise, pozornica…
Barem je tako bilo u vrijeme procvata opere, koji je započeo s Wolfgangom Amadeusom Mozartom (1756.-1791.). Mozart je stvorio opere besmrtne vrijednosti, kao što je primjerice Figarov pir. U toj operi neki grof želi prije vjenčanja dvoje svojih podanika još na brzinu zavesti mladu, ali podanici su lukavi i prepredeni i znaju se obraniti.
U Don Giovanniju veliki zavodnik na kraju životnoga puta biva kažnjen tako što ga proguta pakao. Ova opera ima jednu od najzanosnijih “sporednih uloga” u opernoj povijesti: onu sluge Leporella, koji prati Don Giovannijeve pustolovine i komentira ih.
Čarobna frulaše poznata prije svega zbog arije Kraljice noći. Radnja je drukčija nego u ostalim Mozartovim operama. I ovdje na kraju pobjeđuje dobro.
Talijan Giuseppe Verdi (1813.-1901.) davao je prednost dramatičnijim literarnim predlošcima. Tako su, među ostalima, njegove opere Macbeth i Otelo temeljene na dramama Williama Shakespearea, u kojima se zaista radi o životu i smrti. Druge dvije vrlo poznate Verdijeve opere su Rigoletto i Traviata. Verđijeve opere i danas su na repertoarima mnogih opernih kuća.
Nasuprot prethodno spomenutim autorima, Richard Wagner (1813.-1883.) sam je pisao svoje tekstove. Libreta njegovih opera (Prsten Nibelunga sastoji se od opera Rajnino zlato, Walküre, Siegfried i Sumrak bogova) temelje se na nordijskoj mitologiji. Wagner pripada velikim inovatorima u opernoj povijesti, a operi je pristupao kao cjelovitom kulturnom djelu. Njegove su opere, barem u Njemačkoj, ponovno vrlo popularne.
Opera Saloma Richarda Straussa (1864.-1949.) slijedi biblijsku priču: Saloma, na nagovor majke, zatraži od svoga počima Heroda, kao nagradu svoj ples, glavu Ivana Krstitelja. Ta opera bila je glazbena senzacija (upravo zato i divovski skandal). Strauss se još samo kratko nastavio koristiti svojini modernim tonskim jezikom, a zatim zaokrenuo na staze manje bremenite skandalima, kao, na primjer, u operi Kavalir s ružom.
Opereta, što se popularnosti tiče, nikad nije izišla iz sjene svoje velike sestre – opere. Najpoznatija opereta vjerojatno je Šišmiš Johanna Straussa (1825.-1899.), vedar kazališni komad s mnogobrojnim zabunama, mnogo šampanjca (zbog čega je ra¬do izvode za Staru godinu) i s veličanstveno izvedenim pomirenjem na kraju.
Libreto je tekst neke opere (obično tiskan kao knjižica maloga formata). Riječ “libretto” umanjenica je od libro – na talijanskome “knjiga” – dakle “knjižica”.
Wagner je smatrao da se riječi i glazba u operi moraju duboko prožimati i da stoga sam skladatelj mora biti i pjesnik – te na taj način napraviti pravo umjetničko djelo.
Arija je solo pjevani stavak uz instrumentalnu pratnju.
Repertoar – Riječ potječe iz francuskog i znači “popis” ili “nalazište”. Može značiti ukupnost svih glazbenih djela koja pojedini glazbenik povremeno izvodi ili, u značenju “repertoarni komad”, označavati komad koji se dugo zadržao na programu neke operne kuće pa stoga spada u njezin repertoar.
Uvertira je instrumentalni uvodni stavak opere. Često se već u uvertiri mogu zamijetiti glavne glazbene teme određene opere: uvertira nas, dakle, uvodi u operu.
