Kršćanska crkvena godina počinje prve nedjelje Došašća (Adventa) – četvrte nedjelje prije Božića. Advent znači »dolazak« i označava vrijeme pripreme za Božić.
Pomoću adventskih kalendara i vijenaca kršćani broje dane do tog blagdana. Prvi blagdan u kršćanskoj godini je Sveti Nikola, 6. prosinca. On je bio biskup u Miri, a živio je u 4. stoljeću u Maloj Aziji. Pripisuju mu se mnoga dobra djela. Već u šestom (najkasnije devetom) stoljeću 6. prosinca slavio se kao dan njegove smrti i pokopa.
U jedanaestom stoljeću taj je običaj dobio novu dimenziju: vrijeme Došašća počelo se iskorištavati da se djecu pouči vjeronauku. U predvečerje uoči 6. prosinca odrasli bi dovodili »Nikolu«, odjevenog u biskupsku halju, kako bi provjerili što su djeca naučila. Nakon toga on bi ih ili nagrađivao ili kažnjavao. Taj je običaj tijekom stoljeća doživio brojne promjene. Najpoznatiji lik izveden iz osobe sv. Nikole je Djed Božićnjak, koji s krznenom kapom na glavi, pomažući se štapom i noseći vreću darova, na Badnjak daruje djecu.
Božić je prvi veliki blagdan u crkvenoj godini. Njime se prisjećamo rođenja Isusa Krista. Od 354. Božić se slavi 25. prosinca. Povjesničari pretpostavljaju da je to nastavak tradicije blagdana kojim se slavio Sol Invictus (»Nepobjedivo Sunce«), a koji je rimski car Aurelijan 274. proglasio bogom zaštitnikom Carstva. I kod nas se Badnjak (24. prosinca) naveliko slavi. Taj običaj vuče korijene iz rimskih i germanskih tradicija. U ostalim se zemljama ponajprije slavi 25. prosinca, sam dan Božića. Običaj obiteljskog darivanja djece – darove im »službeno« nosi mali Isus – nastao je u 16. stoljeću na evangeličkim područjima. Bila je to reakcija na katolički kult sv. Nikole. Protestanti su, naime, odbili obožavanje svetaca, pa tako i sv. Nikole, koji je uoči 6. prosinca kažnjavao ili nagrađivao katoličku djecu. Prema protestantskom shvaćanju, takvo što može činiti samo Bog te su uveli običaj da na Badnjak djeci »pošalju« malog Isusa.
U božićne blagdane ubrajaju se i Tri kralja (6. siječnja) te, za kraj, Svijećnica (2. veljače). Tim se blagdanom prisjećamo posvećenja malog Isusa u Hramu. Najvažniji običaj vezan uz taj blagdan je blagoslov svijeća. Svjetlost posvećene svijeće simbolizira svjetlost Duha Svetoga, koji bi trebao rasvijetliti srca ljudi i zaštititi ih od grijeha.
Adventski vijenac
Sredinom 19. stoljeća u hamburškom odgojnom domu »Raues Haus« započeo je običaj postavljanja vijenca s mnogo svijeća. On je trebao nadahnuti pobožno iščekivanje Gospodina. Ta se zamisao najprije proširila evangelističkim gradovima, ponajprije domovima crkvene zajednice, školama i dječjim domovima. Običaj se prvi put znatnije proširio dvadesetih godina 20. stoljeća. Međutim, u katoličkim dijelovima Njemačke, Austriji i Švicarskoj prihvaćen je tek nakon Drugoga svjetskog rata. Broj svijeća smanjen je na četiri, koje simboliziraju četiri nedjelje Došašća, i napokon je ušao u krug obitelji
Adventski kalendar
Prvi adventski kalendar tiskao je Gerhard Lang 1903. u Münchenu. Takvi su kalendari vrlo brzo stekli popularnost. Nakon 1920. prihvaćeni su i izvan Njemačke.
Zašto postavljamo božićno drvce?
Običaj potječe iz Njemačke. Tamo se prakticira od 16. stoljeća, i postupno se proširio i na druge zemlje. Korijene vuče iz srednjovjekovnih božićnih ili rajskih igara, koje su tematizirale čovjekov prvi grijeh. Tijekom tih igara na sredini pozornice bilo bi postavljeno stablo koje je trebalo predstavljati drvo spoznaje dobra i zla. S jedne je strane bilo okićeno jabukama, koje su simbolizirale zlo, a s druge mučilima s Kristova križnog puta: trnovom krunom, čavlima i križem. Kasnije se okićeno drvce uselilo u domove, gdje su ga kitili svijećama. To je aluzija na simboliku svjetla, koja se javlja u Ivanovu evanđelju (1:5): »I svjetlo svijetli u tami.«
