Sigurno ste čuli za podatak da je u starom Rimu običan prosječan čovjek mogao očekivati da će živjeti najviše 23 godine?
Prije otprilike stotinu godina prosječan ljudski životni vijek iznosio je samo 40 godina. To baš i nije tako davno, razmislite…Većina ljudi bi željela živjeti veoma dugo, ali nitko ne želi ostariti. Starenje je proces koji počinje od samog rođenja i nastavlja se tijekom čitava života. Ulaskom u dublju starost, sve radnje i životni procesi organizma se usporavaju i treba im puno više vremena da se odvijaju nego kod mladog čovjeka. Čovjek gubi dio svoje snage i njegova čula i osjeti gube oštrinu. Obično i najčešće dolazi i do smanjenja tjelesne težine i visine. Zajedno s tim, može doći do slabljenja vida, djelomične gluhoće, sijede kose i do opuštenosti i ne gipkosti kože.
Ne stare svi ljudi podjednakom brzinom, ali se neke promjene koje dolaze s godinama ne mogu se izbjeći.
Na primjer, stanice bubrega, jetre, gušterače i slezene počinju postupno propadati, zato što krvni kanali stare i ne opskrbljuju krvlju i hranom, kao nekad. Štitna i druge žlijezde isto tako propadaju.
Cjelokupni sustav za krvotok u organizmu s godinama se počinje mijenjati i više ne funkcionira onako aktivno kao nekad. Zbog tih promjena mi čak i ne dišemo na isti način. Oči, uši, kosti, zglobovi, krv, koža, nokti i zubi, sve to počinje degenerirati ili propadati. To je razlog što stariji svijet često mora promijeniti svoj način života i prehrane.Te su promjene biološke i ne mogu se spriječiti, jednostavno zato što ostarjela tkiva i organi ne mogu više raditi punom snagom. Starosne promjene nisu svugdje jednake. Čovjek od šezdeset godina može imati neka tkiva i organe kao čovjek od osamdeset godina, dok mu drugi organi mogu biti očuvani kao kod čovjeka od četrdeset, trideset, pa čak i dvadeset godina.
