Ovakve kakve su nam danas poznate, olovke, postoje manje od 200 godina. Ali, prije 500 godina u jednom rudniku u Chamerlandu, u Engleskoj, otkriven je grafit.
Vjerojatno su se već tada počele praviti nekakve grube, još ne usavršene olovke. U Nürnbergu, u Njemačkoj, čuvena obitelj Faber započela je proizvodnju olovaka 1760. godine. U tu svrhu upotrebljavan je grafit u prahu, ali te olovke nisu bile najbolje kvalitete. Konačno su se, 1795. godine, počele proizvoditi olovke od grafita pomiješanog s nekim vrstama ilovače.
Od toga su pravljeni štapići, koji su potom pečeni u peći. Ta metoda je osnova za proizvodnju svih današnjih olovaka. Kao što ste već mogli naslutiti, olovke ne sadrže olovo, nego mineral zvan grafit, koji, baš kao i olovo, ostavlja trag kad se njime prevuče preko papira. Stoga je nazvan crno olovo, pa je otuda i nastao naziv olovka.
U proizvodnji olovaka suhi se i sameljeni grafit miješa s glinom i vodom. Što ima više gline, olovka je tvrđa, a što je više grafita, olovka je mekša. Ta tjestasta mješavina se propušta kroz prešu, iz koje izlazi u obliku tanke, glatke niti. Ona se ispravlja, siječe na komade određene duljine, suši i stavlja u goleme peći da se ispeče.
U međuvremenu se priprema i omotač za olovku. Od drveta, cedrovine ili borovine, prave se polutke s udubljenjima u kojima će ležati grafitni štapići. Kad se ispeku, štapići grafita se ubace u ta udubljenja, a drvene polovice se zalijepe. Potom se od toga sijeku olovke, pa se zatim strojem uglača njihova površina i dade im se konačan izgled.
Danas se proizvodi više od 350 vrsta olovaka, namijenjenih različitim potrebama. Možete kupiti crne olovke od 19 stupnjeva tvrdoće i jačine, ili šarene olovke u 72 različite boje. Postoje olovke kojima se piše po staklu, tkaninama, celofanu, plastici i filmu. Ima čak i olovaka čiji se trag ne briše čak ni pošto je mnogo godina bio izložen raznim atmosferskim utjecajima – njih upotrebljavaju inženjeri i svi oni koji rade na izgradnji vanjskih objekata!
