Čudno je to što je elektricitet proučavan tisućama godina – a još uvijek ne znamo točno što je on! Po suvremenom shvaćanju, svaka se tvar sastoji od sitnih naelektriziranih čestica. Prema toj teoriji, elektricitet je obično strujanje ili prisutnost elektrona ili drugih naelektriziranih čestica.
Riječ „elektricitet” dolazi od grčke riječi „elektron”, što znači „jantar”. Vidite, dakle, da su još 600. godine prije nove ere Grci znali da jantar, kad se protrlja, može privlačiti lagane komadiće pluta ili papira.
U proučavanju elektriciteta veći napredak nije napravljen sve do 1672. godine. Te je godine Otto von Guericke proizveo jače naelektriziranje držeći ruku na sumpornoj kugli koja se je okretala.
Godine 1729. Stephen Gray je otkrio da neke supstance, na primjer kovine, prenose elektricitet s jednog mjesta, na drugo. Te su supstance prozvane „provodnici”. Gray je također otkrio da druge tvari, kao što su staklo, sumpor, jantar i vosak, ne prenose elektricitet. Te su tvari nazvane „izolatori” ili nevodiči.
Idući važan korak napravljen je 1733. godine, kada je Francuz Di Fej otkrio pozitivnu i negativnu naelektriziranost, premda je on držao da su to dvije različite vrste elektriciteta.
Ali, tek je Benjamin Franklin pokušao objasniti što je elektricitet. Po Franklinu, sve supstance u prirodi sadrže „električni fluid”. Međusobnim trljanjem nekih supstanci određena količina tog fluida prebaci se s jednog mjesta na drugo, kao višak. Danas bismo rekli da se taj fluid sastoji od negativno naelektriziranih elektrona.
Vjerojatno najznačajniji napredak u znanosti o elektricitetu otpočeo je kada je Alessandro Volta 1800. godine izumio prvu bateriju. Ta je baterija dala svijetu prvi stalni, pouzdani izvor električne struje i dovela je do svih važnih otkrića u vezi s upotrebom elektriciteta.
