Kada se današnje vrijeme postave pitanja o nečemu u prirodi, očekuje se točan znanstveni odgovor. A u staro doba ljudi su zamišljali i prepričavali čitave legende da bi nešto objasnili.
Legenda kojom su stari Grci objašnjavali jeku (odjek) vrlo je lijepa. Priča je išla ovako: Živjela jednom lijepa nimfa Eho, koja je imala samo jednu manu – previše je pričala. Da bi je zbog toga kaznili, boginja Hera joj je zabranila da govori, osim kada joj se netko obrati, a i tada da samo ponovi ono što je čula. Jednog dana Eho je ugledala lijepa mladića Narcisa. Odmah se zaljubila u njega, ali joj on nije uzvraćao ljubav. Eho je bila sve tužnija i tužnija. Naposljetku je „uvenula“ od tuge, i od nje je ostao samo glas! I taj njezin glas čujemo kad slušamo odjek naših riječi.
Naravno, ova tužna legenda ne objašnjava odjek ili ejeku. Da biste shvatili što stvara jeku, morate znati nešto o zvuku. Zvuk se na otvorenom prostoru kreće brzinom od oko 360 metara u sekundi. Kreće se u valovima, slično valovima što ih stvara kamen bačen u vodu. Zvučni valovi polaze od izvora u svim pravcima, kao svjetlost električne žarulje.
Kada zvučni val naiđe na neku prepreku, on se od nje može odskočiti ili odbiti, kao što se odbija svjetlost. Kad se zvučni val odbije na ovaj način, čuje se kao odjek. Stoga je jeka odbijeni zvuk koji se ponavlja.Međutim, nailazak na prepreke ne izaziva uvijek odjek zvuka. Neki predmeti ne odbijaju zvuk nego ga upijaju. To znači da jeke nema jer se zvuk ne vraća. Jeka se obično javlja kod glatkih, pravilnih površina, kao što je zid, litica, strana kuće ili krov.
Znate li da oblaci odbijaju zvuk i da mogu izazvati jeku? Zapravo, kad čujete tutanj grmljavine, to je jeka snažnog praska, čiji se zvuk odbija od oblaka.
