Malo je životinja koje su odigrale tako značajnu ulogu u povijesti čovječanstva kao što su to konji. On bio vrlo koristan u vrijeme ratova i oružanih sukoba. Što bi bez konja mogla uraditi nomadska plemena, vojske osvajača, vitezovi i vojnici cijelog svijeta za posljednjih nekoliko tisuća godina?
Tragove prakonja, ili najstarijeg pretka konja, mogli bismo pouzdano utvrditi na milijune godine unazad. Ali, pitanje je tko je prvi ukrotio konja, ovakvog kakva ga mi danas znademo? Na to pitanje je teško odgovoriti. Znademo da je pretpovijesnom čovjeku konj bio jedan od glavnih izvora hrane. I da je to moralo biti davno prije nego što je uopće došao na pomisao da ga može upotrijebiti za jahanje.
Najstarije crteže i rezbarije konja napravili su pećinski ljudi u Europi prije otprilike 15.000 godina. Na tim crtežima konj uvelike liči na današnjeg mongolskog ponija. Crteži i rezbarije konja sadrže neke oznake koje nagovještavaju uzde, te je konj moguće već tada bio ukroćen i pripitomljen! Međutim, jednako tako je vjerojatno da su azijska nomadska plemena prva ukrotila i pripitomila konja, i da je iz Azije konj unijet u Europu i Malu Aziju. Poznato je da je bilo konja i u drevnom Babilonu još 3.000 godina prije naše ere. Pošto je konj u svakom slučaju pripitomljen prije početka pisane povijesti, veoma je teško odrediti podrijetlo bilo koje današnje njegove rase. Najstarija i svakako najčistija rasa konja za jahanje svakako je arapska. Odgajana je najmanje petnaestog stoljeća! To su konji mala rasta, vitkih nogu i malenih kopita. Njihova leđa su kratka i jaka.
Kad je Julije Cezar osvojio Englesku, i tamo je pronašao konje. U njegovo doba to su jamačno bile malene i otporne životinje. Kasnije, u zlatno doba vitezova, konji su uglavnom uzgajani tako da budu što krupniji i snažniji, i služili su u ratne svrhe. A kad je pronađen barut, brzina konja je postala daleko važnija odlika od njihove snage i veličine, pa je stoga započeo uzgoj vrste galopera.
Kako su se konjske trke sve više širile po svijetu, počeo je uvoz konja i u Englesku, i to prvenstveno rasa iz Egipta, Turske i Irana. Suvremeni konj je proizvod križanja tih rasa. Spomenimo i to da je punokrvni konj samo onaj koji je upisan u Opći registar o podrijetlu konja. Vođenje ovog registra započelo je u Engleskoj 1791. godine; u njemu podaci o podrijetlu konja datiraju čak iz 1690. godine!
