Želja čovjeka da pali vatru na kojoj će se grijati i kuhati hranu tjerala ga je da izmišlja različite vrste „šibica”.
Pećinski čovjek je iskrom iz kremena pokušavao zapaliti suho lišće. Tisućama godina kasnije, Rimljani nisu odmakli mnogo naprijed – i oni su trgali kremenom o kremen i hvatali iskru komadićem drveta natopljenim sumporom. U srednjem vijeku, iskrama dobivenim udaranjem kremena o čelik ljudi su palili pougljene krpe, suhu mahovinu ili gljivice.
Današnje šibice mogle su biti napravljene tek pošto je otkriven fosfor, element koji se pali već na niskoj temperaturi. Godine 1681. Englez Robert Boyle je umočio palidrvce premazano sumporom u smjesu sumpora i fosfora. Međutim, te su se šibice lako palile, pa izum nije bio praktičan.
Prve praktične šibice napravio je u Engleskoj John Walker. Da bi upalile, valjalo ih je provući između presavijena papira pokrivena sitnim komadićima stakla. Godine 1833. u Austriji i Njemačkoj su već proizvedene šibice s fosfornim vrhom koje su se mogle upaliti trljanjem. Međutim, i tu je postojao jedan problem. Bijeli ili žuti fosfor je bio tako opasan za radnike koji su izrađivali žigice da je morao biti zabranjen međunarodnim sporazumom 1906. godine.
Naposljetku je pronađen neotrovni crveni fosfor, a to je dovelo i do pronalaska tzv.sigurnosnih šibica. Prve takve šibice, koje su se palile isključivo na posebnoj, za to izrađenoj površini, proizvedene su u Švedskoj 1844. godine. Umjesto da se sve potrebne supstance stave u glavicu šibice, crveni fosfor stavljen je na površinu kutije, o koju se šibica kresne. Tako je šibica postala „sigurna sve dok se njome ne bi kresnulo po toj površini.
U drugom svjetskom ratu američke su se jedinice borile u tropskim područjima Pacifika, gdje su obične šibica bile neupotrebljive za vrijeme dugih kišnih razdoblja. Jedan čovjek, po imenu Raymond Caddy, izmislio je zaštitni sloj ispod kojega su žigice ostajale upotrebljive čak i ako su osam sati bile pod vodom!
