Činjenicu da je projekt pretrage za vanzemaljskom inteligencijom – SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence) potpuno siguran pothvat, uzimamo zdravo za gotovo. Što bi uopće moglo krivo poći u pasivnom pretraživanju svemira u potrazi za međuzvjezdanim radio-signalima? Na žalost, mnogo toga bi moglo poći po zlu, pogotovo ako bi dolazni signal sadržavao nešto poput primjerice – računalnog virusa. Sudeći prema mišljenjima stručnjaka, ta teorija nije samo isprazna špekulacija – opasnost je vrlo realna. Koliko bi nas to zapravo trebalo brinuti?
Andrew Siemion, doktor astrologije na projektu SETI-Berkley i Milan Ćirković, viši znanstveni suradnik s beogradskog astronomskog opservatorija te vodeći stručnjak za SETI, pokušali su to razjasniti.
Siemion je priznao da je tim projekta SETI potpuno svjestan da postoji mogućnost da se to dogodi i da su o tome već razmišljali. Naglasio je da je primarni cilj SETI-a samo otkrivanje signala. “Otkrivanje signala je daleko lakše nego njegovo dekodiranje. Prilikom naših pretraživanja ne pokušavamo dekodirati ili dešifrirati bilo kakav informacijski sadržaj koji dolazi od signala koji pokreću naše algoritme.” Drugim riječima, zadatak ljudi sa Berkleya jest da ustanove postoji li signal i koliko je on stvaran. Ali to ne mora značiti da su pri tom neoprezni.
Siemionov je izjavio da je mogućnost da se preuzme virus izuzetno mala, ali da ipak postoji. “Naši instrumentni su računalno povezani i poput bilo kojeg drugog računala mogu biti reprogramirani”, upozorava on. “Naš softver prima unos (input) koji dolazi od nepoznatih izvora a s obzirom na to da ti unosi nisu dekodirani, ne obavljamo rigorozne provjere kako bi se uvjerili u njihovu ispravnost, a to je nešto što svaki savjestan programer napravi prije preuzimanja neke internet aplikacije.”
Siemion pretpostavlja da ako vanzemaljska inteligencija ima duboki uvid u programski sustav koji koristimo pri svojim eksperimentima i koji je ugrađen u naša računala, onda su i sposobni poslati sekvence signala koji bi prouzročili preopterećenje memorijskog međuspremnika, a možda i pokrenuli proizvoljno izvršavanje kodova. “Međutim, ako bi imali toliku razinu poznavanja zemaljske tehnologije, onda bi daleko više smisla imalo da se koriste satelitskom mrežom postavljenom preko čitave planete ili milijardama mobilnih uređaja koji stalno primaju signale iz brojnih baznih stanica”, kaže Siemion.
Siemion je naglasio da SETI “temeljito provjeravaju nadležni stručnjaci koji ulažu ogromne napore kako bi osigurali računalnu sigurnost”. Što se tiče prijetnji od računalnih programa koji se lažno predstavljaju kao neki drugi program, tzv. trojanaca, on ne osporava ni tu mogućnost, ali izražava sumnju u to da bi ljudi slijepo slijedili upute koje bi dobivali od vanzemaljske, potpuno nepoznate, inteligencije. “Možda ćemo tisuće godina nakon što čovječanstvo uspostavi neku razinu bliskih odnosa s našim kozmičkim susjedima imati toliko povjerenja da prihvatimo i koristimo njihovu tehnologiju.”
Poput Siemionova i Milan Ćirković misli da je opasnost da putem SETI-a pokupimo nešto gadno iz svemira realna, ali on pritom iskazuje više zabrinutosti. “Vanzemaljci koji budu imali takve namjere neće nas osvajati svojim svemirskim brodovima. Umjesto toga pojavit će se uobličeni u djeliće informacija koji imaju mogućnost infiltriranja i oštećenja naših računalnih sustava, u stilu računalnih virusa koji nam je i predobro poznat.”
Ćirković priznaje da je mogućnost da se to dogodi ipak vrlo mala. “Da bi funkcionirali, strani virusi morali bi nekako znati ili naslućivati način rada naših operativnih sustava i protokola. Učinkovitost nekog zlonamjernog virusa proporcionalna je stupnju njegove specijalizacije. Što je virus općenitiji, manje će naštetiti. Strani virus koji bi bio sposoban infiltrirati se u naš mrežni sustav morao bi imati fantastičan stupanj općenitosti.”
Na pitanje kakvu bi svrhu ti vanzemaljski virusi mogli imati, Ćirković odgovara da bi, ako izostavimo našu antropocentričnu pakost, odgovor možda mogao biti da je vanzemaljska inteligencija evoluirala u nekakvu naprednu vrstu autonomnih mrežnih sustava koji bi imali sposobnost samoreplikacije i crpili bi naše resurse kako bi se na taj način širili dalje preko galaksije.
Drugim riječima, virus ne bi morao biti pod kontrolom neke vanzemaljske civilizacije već bi on sam mogao biti vanzemaljski oblik inteligencije koji replicira sam sebe zauzimajući komunikacijski sustav svake civilizacije s kojom dođe u kontakt. To je pomalo zastrašujuća pomisao.
Da bi spriječili ovakav scenarij, Ćirković predlaže odvajanje opreme koju koristi projekt SETI, koji se bavi samo pretraživanjem svemira, od opreme kojom se koristi projekt METI (Messaging to Extra-Terrestrial Intelligence) koji šalje radio-signale, i od ostatka ljudske info-sfere. Priznaje i da je to lakše reći nego zaista i ostvariti.
Ćirkovićeva zabrinutost nije bez osnove. Na našoj planeti ljudi svakodnevno stvaraju viruse a da im za to ne treba neki poseban razlog. Možda bi signali poput ovih predstavljali ultimativnu manifestaciju računalnog virusa – samoreplicirajući informativni sustav koji pronalazi kompatibilnost s drugim sustavima i pri tom ih inficira.
Vanzemaljski oblici života mogu biti bizarniji i opasniji nego što to možemo zamisliti. Čovječanstvo bi moralo s velikom dozom opreza i promišljenosti tretirati svaku eventualnu transmisiju iz dubine svemira.
Izvor: SentientDevelopments
