Jeste li znali da je Napoleon dao doprinos u razvoju konzerviranja hrane? Istina, već je tisućama godina čovjek nastojao pronaći bolje načine konzerviranja hrane na duže vrijeme, ali je tek Napoleon, u doba svojih vojničkih pohoda, dao poticaj razvoju konzerviranja hrane.
Francuski vojnici i mornari, koji su sudjelovali u Napoleonovim ratovima, često su se morali zadovoljavati skromnom hranom, koja se uglavnom svodila na dimljenu ribu i usoljeno meso. Tisuće ljudi pomrlo je od skorbuta i gladi. Zbog toga je 1795. godine francuska vlada ponudila nagradu od 12.000 franaka onome tko pronađe najpraktičniji način na koji će se francuskoj vojsci osigurati svježa i zdrava hrana.
Petnaest godina kasnije nagradu je dobio Nicola Apper, slastičar koji je živio nedaleko od Pariza. Apper je pakirao hranu u boce sa širokim grlićem, pa je potom boce zatvarao pomoću čepova i žice. Svaku je bocu stavljao u vreću od čoje, da bi je na taj način zaštitio. Zatim je boce spuštao u kazan s vrelom vodom. Kazan bi zatim poklopio i ostavljao boce da se griju. Apperov način konzerviranja za neke se vrste hrane još i danas koristi. Međutim, teorija na kojoj je Apper temeljio svoj izum nije točna: on je vjerovao da je za konzerviranje prokuhane hrane dostatno da se ona drži daleko od zraka. Kasnije su stručnjaci ustvrdili da se hrana može konzervirati samo ako su u njoj nazočne bakterije.
Prvi patent za konzervu u kojoj se čuva hrana odobren je 1810. godine u Engleskoj, pronalazaču Peteru Durandu. Ideje su mu dale limene kutije u kojima se čuvao čaj – tako je počela industrija konzerviranja hrane.
Prva tvornica konzervi u Sjedinjenim Američkim Državama proizvodila je riblje konzerve.Tvornicu je u New Yorku otvorio Ezra Dagit, 1819. godine. Već iduće godine u Bostonu je započelo konzerviranje voća i rajčice. Upotrebljavane su staklenke. Da bismo mogli uspješno konzervirati hranu, najprije moramo uništiti razne organizme što se u njoj nalaze i koji izazivaju raspadanje hrane. To se postiže zagrijavanjem hrane do dovoljno visoke temperature. I iz same konzerve, koja se izrađuje od kovine ili stakla, moraju se odstraniti bakterije. Zatvarač mora biti tijesno pripijen uz konzervu i iz nje se mora istisnuti zrak.
