Nordijska mitologija je religija Germana, koji su u vrijeme seobe naroda preplavili Europu s njenog sjevera, a pomorski narod Vikinga stigao je čak do Islanda i Sjeverne Amerike.
Nordijski mitovi našli su svoj izraz u eddama, dvjema staroislandskim zbirkama pjesama, sakupljenim i zapisanim između osmog i dvanaestog stoljeća. Postoji Starija ili Pjesnička edda, koja se sastoji od pjesama posvećenih bogovima i junacima i Novija edda, koja je napisana u prozi i tumači poganske mitove.
Edde danas istraživačima predstavljaju važan izvor za proučavanje nordijskih mitova.Nordijska mitologija snažno je obilježena oporom i negostoljubivom klimom kojoj su ljudi bili izloženi. Čak su i bogovi prikazani kao grubi i nesnošljivi.
Nasilje, brutalnost i smrt čine glavninu radnje, a poput crvene niti provlači se uvjerenje o neizbježnosti sudbine koja upravlja svim događajima. I kao što se u mitologiji sjevera ne mogu pronaći sjajni junaci, u njoj nema ni oprosta ni krivnje. Naprotiv, krivnja povlači za sobom uvijek novu krivnju. Na opraštanje se ne gleda kao na vrlinu, nego puno više kao na slabost. Ipak junaci uvijek postupaju plemenito. Jer oni žele za sebe osigurati mjesto na nebu bogova – Valhali.
Prema nordijskoj mitologiji i postanak svijeta je proizašao iz borbe i smrti. Tako su prema njoj prije stvaranja postojala tri svijeta: Niflheim, hladni svijet načinjen od leda, Muspelheim. vrući svijet sačinjen od žeravice i vatre i Ništa koje se nalazilo između ta dva svijeta. Iz sudara leda i vatre nastalo je prvo živo biće. mrazoviti div Ymir. Iz kapljica njegova znoja nastali su prvi muškarac i prva žena, a iz njegovih nogu još jedan div.
Hranu je dobivao od krave Audumle, koja je ližući led stvorila još jednoga muškarca imenom Buri. On je opet sa jednom gorostaskinjom začeo sina koji se zvaše Bor i koji je sam postao otac triju sinova: Odina, Vilia i Veja. Ta trojica bili su prvi nordijski bogovi. Oni su napokon ubili diva Ymira. Iz ostataka njegovog tijela stvorili su svijet, iz njegove krvi nastao je ocean, a iz velike lubanje nebo.
Od dva stabla stvoriše Odin i njegova braća prvo dvoje ljudi: ženu Emblu i muškarca Aska. Njihov dom postao je Midgard, dok su Asi stanovali u dvorcu Asgardu, odakle su aktivno utjecali na ljudske živote. Tamo su također živjeli i Wani – bogovi koji su upravljali plodnošću, kao, na primjer, Freya. Ali Odin bio je vrhovnik među svim bogovima. U nordijskoj mitologiji on se označava i kao Otac Svih, jer on bijaše stvorio ne samo rod Asa nego također i ljude. Prema sagi Odin je oženjen božicom ljubavi Frigg, ali uz nju ima još mnoge druge žene s kojima je izrodio mnogobrojne potomke, kao na primjer sinove Thora i Baldura. Odin na svom pastuhu Sleipniru jaše svijetom i potiče ratove. Pritom on sve promatra kroz oči svojih dvaju gavranova Hugina (Misao) i Munina (Sjećanje). Osim toga odašilje on na bojišta svoje valkire kako bi sklanjale poginule junake i odvodile ih u Valhalu.
Tijekom pokrštavanja bivala je nordijska mitologija sve više potiskivana. Budući da je Island relativno kasno obraćen na kršćanstvo, uspjela se ona tamo održati sve do dvanaestoga stoljeća. Njezine tragove nalazimo u svakako najznačajnijem njemačkom srednjovjekovnom junačkom epu, Pjesmi o Nibelungima. Sastavljena negdje oko 1200. godine Pjesma o Nibelungima pripovijeda o Siegfridu i propasti Burgunda. Nalazimo u njoj amazonske likove žena s valkirskom prošlošću, kao što je Brunhilda, kao i opću težnju za osvetom koja potječe iz prastarih mitova.
Valhala je u svijetu nordijske mitologije dvorana načinjena od štitova i kopalja, koja pripada Odinu. Tu se zadržavaju borci koji su junački poginuli u bitkama. Njih na najbolji način časte valkire kao goste oca bogova Odina.
Tko su valkire?
U sjevernjačkim mitovima su valkire opisane kao junačke djevice. One su otposlane osobno od Odina da pomažu onima koji se bore u bitkama, a palima pokazuju put do Valhale
Usmena predaja
Sage nordijske mitologije su kao i mnoge druge sastavljene u obliku stihova. To je uvjetovano između ostalog i time što su te priče prije otkrića tiska mogle biti samo usmeno prenošene od jedne generacije na drugu. Stihovi koji se rimuju mogli su se ipak najlakše upamtiti. Nakon otkrića tiskarskog stroja proza je zamijenila stih u dužim pripovijestima.
