Kad pogledamo građevine kao što su piramide, stare kule i dvorci zapitamo se kako se gradilo u dalekoj prošlosti dok još nisu postojali bageri, dizalice i ostali strojevi koji se danas koriste za gradnju.
Još 3500 godina prije Krista Mezopotamci su izgradili naselja koja su okružili debelim bedemima. Na tom području danas se nalazi Irak. Materijal kojim su se koristili za gradnju bila je glina koja se miješala sa slamom i vodom. Takvu smjesu, stavljali su u kalupe u obliku opeka te bi ih ostavili na suncu da se osuše. Kad se taj materijal osušio , od njega bi gradili zidove.
Mezopotamci su primijetili kako je keramika vrlo lijepi materijal za gradnju, ali keramici je štetila kiša. Kako bi zaštitili keramiku od kiše, premazivali su je bitumenom. Bitumen je prirodni katran na bazi nafte.
Poznato je kako su Egipćani 2700 godina prije Krista gradili piramide. One su služile kao grobnice faraonima. Kameni blokovi koji čine piramide klesali su se pomoću alata od vrlo tvrdog kamena. Da bi kameni blokovi bili složeni u zadivljujuću piramidu kakvoj se turisti dive i danas, Egipćani su koristili olovnu žicu i kutomjer prilikom gradnje. Iz tog razloga, dobili su okomite linije i prave kutove piramida koje su izgradili.
Po mnogobrojnim spomenicima i hramovima, primjećuje se kako su Grci također bili vješti graditelji. Oni su zaslužni za izum prve dizalice. Ta dizalica bila je od drva s izgledom u obliku slova A. Zbog konopca koji je prolazio kroz koloture jedna osoba mogla je podići kamen koji ima desetke kilograma.
Svojim građevinama za vrijeme Antike, Rimljani su bili poput konkurencije Grcima. Rimljani su izmislili beton. Beton su dobivali mješavinom vulkanskog pepela, vode i vapna. Nakon sušenja, taj je materijal postao tvrd. Tu mješavinu koja bi sušenjem postajala beton, ulijevali su između slojeva kamena ili opeka. Na taj način pojačavali su konstrukciju.
Beton se s vremenom koristio sve više jer je bio povoljniji od kamena. Kako bi beton bio otporniji, 1849. godine Francuzi Joseph – Louis Lambot i Joseph Monier pojačali su beton tako što su umetnuli željezne šipke u mješavinu : šljunka, cementa i pijeska.
Armirani beton pridonio je izgradnji dugačkih mostova te visokih zgrada.
Čelik se pojavio u 19. stoljeću i uvelike pridonio gradnji. Posebno Chicagu koji je 1871. godine bio uništen u požaru, a ljudi su nastojali što prije ga obnoviti. Stoga je 1885. godine američki arhitekt William Le Baron Jenney potaknuo da se prije svega izgradi čelična konstrukcija, a tek nakon toga da se oko te konstrukcije postave betonske ploče.
Zemlje koje su na meti čestih seizmičkih podrhtavanja, grade zgrade tako da se ne mogu srušiti. Temelji takvih zgrada ukopani su duboko u zemlji. Dijelovi tih zgrada napravljeni su od elastičnih materijala (zovu ih amortizeri). Ti elastični materijali, smješteni su između temelja i tla građevine. Kad zemlja podrhtava, zgrada se pomiče, no neće se srušiti.
