Veliki broj građana Sjedinjenih Američkih Država zapravo su potomci robova. Oni sutijekom 17., 18. i početkom 19. stoljeća iz zapadne Afrike odvođeni u Južnu i Sjevernu Ameriku kako bi radili na plantažama.
Oni su ranije bili nazivani crncima, ali danas je općeprihvaćen naziv Afroamerikanci. Većina robova radila je na farmama u državama američkoga Juga. Uvoz robova prekinut je 1808. godine kada je u SAD-u zabranjena trgovina robljem. Zakon o oslobađanju svih robova donesen je 1863. godine, tijekom američkoga građanskoga rata, iako su mnoge države Juga ubrzo donijele segregacijske zakone, koji su nalagali da bivši robovi i njihovi potomci moraju živjeti u posebnome dijelu naselja, ići u posebne škole i biti odvojeni od bijelaca na javnim mjestima. Zbog toga se većina crnaca nije mogla školovati ili naći zadovoljavajući posao.
Prvi i Drugi svjetski rat bitno su promijenili položaj Afroamerikanaca. Tisuće crnaca dobrovoljno se priključilo oružanim snagama, a nekoliko milijuna ih se preselilo na sjever, gdje je bilo više posla i tvornica. Poslije Drugoga svjetskoga rata, Afroamerikanci su još glasnije zahtijevali sva ljudska i građanska prava uključujući i školovanje u istim školama i fakultetima s bijelcima. Martin Luther King predvodio je pokret Afroamerikanaca tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, ali 1968. ubijen je zbog svojih uvjerenja. Iste je godine došlo do brojnih nemira u većim gradovima na sjeveru.
Ljudi su protestirali zato što, iako su zakoni bili promijenjeni, veliki broj bijelaca nije promijenio svoj stav prema crncima. Zajednički je zahtjev bio da se prestane sa svakim oblikom diskriminacije. Tijekom 70-ih i 80-ih donesen je niz zakona kojima se izjednačavaju prava svih građana SAD-a, ali uvidjelo se da je mnogo teže promijeniti razmišljanja nekih ljudi.
Mrak ne može protjerati mrak; samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to to može.
[Dr. Martin Luther King Jr.]
