Osnovno načelo koje omogućuje podmornici da zaroni ispod površine ili da izroni na površinu vrlo je jednostavno. Većina suvremenih podmornica ima dva trupa ili korita. Vodeni teret smješten je između unutarnjeg i vanjskog trupa, u prostoru sličnom šupljini između dvije ljušture.
Kada je podmornica spremna zaroniti, otvaraju se veliki ventili koji se nalaze na dnu tankova ili rezervoara za teret, pa u te rezervoare ulazi morska voda. Zrak iz rezervoara izlazi kroz ventile na njihovu gornjem dijelu i podmornica roni! Ako podmornica treba izroniti na površinu, ventili se zatvaraju i zračni tlak prisiljava zrak da uđe u rezervoare. Na taj način se voda ispumpava kroz ventile na dnu i podmornica se diže.
Za upravljanje podmornicom tijekom kretanja unaprijed služi krma koja je potpuno identična krmama na običnim plovilima što ih viđamo na morskoj pučini. Podmornica je poprečno podijeljena pregradama ili zidovima na odjele. Da bi se prešlo iz jednog odjela u drugi, mora se proći kroz vrata koja se mogu brzo zatvoriti i kroz koja voda ne može prodrijeti. Isto tako, podmornica ima otvore za spašavanje i aparate s kisikom.
Kako zapovjednik podmornice zna ili vidi kamo plovi?
On promatra kroz periskop, dugačku cijev koja se iz vodoravne krme, pričvršćene uz njezin trup. Uz primjenu kombiniranih prizmi, na donjem kraju periskopa moguće je vidjeti što se događa na morskoj površini. Okretanjem cijevi periskopa može se pregledati čitav horizont na oceanu. Podmornice također raspolažu napravama za prisluškivanje, koje mogu uhvatiti šum udaljenih brodova i odrediti mjesto gdje je šum nastao, a isto tako i radarom, koji podmornicama omogućuje da pronađu predmete dok plove na površini.
Godine 1951. počela je izgradnja prve atomske podmornice. Ona je porinuta u more 21. srpnja 1955. godine. To je podmornica koja je ronila najdublje na svijetu, do dubine od 210 metara, a bez izranjanja mogla je biti pod morskom površinom čitavih 40.000 kilometara, zamislite što sve danas postoji…
