Malo je životinja koje u svom kretanju toliko ovise o letenju kao šišmiši. Lete i kukci, ptice, ali se ipak kreću i na drugi način. Međutim, udovi i noge šišmiša nisu predviđeni za hodanje. To, opet, znači, da šišmiši ne mogu lako ni stajati. Zbog toga im je, kad se nalaze u leglu, najlakše objesiti se strmoglavce i iz tog se položaja otiskivati u zrak. Šišmiš je po mnogo čemu zanimljiv.
Prvo, on je i sisavac – i to jedini sisavac koji leti. Ženka koti živu mladunčad i hrani ih svojim mlijekom. Dok je mladunčad još sasvim mala, mati ih nosi sa sobom čak i kad ide u lov! Šišmiši su noćne životinje, što znači da su aktivni noću, dok danju spavaju. Pošto jedino lovom mogu sebi osigurati hranu, svatko bi pomislio da imaju izuzetno oštar vid, što baš i nije točno.
Uistinu, šišmiši, da bi se kretali naokolo, ne ovise mnogo o svom čulu vida. Kad lete, ispuštaju čitav niz visokofrekventnih zvukova. Frekvencija tih zvukova je tako visoka da ih ljudsko uho uopće i ne razaznaje. Odjek (eho) tih zvukova se vraća šišmišima dok lete. Šišmiš može odrediti je li se taj zvuk odbio o kakav udaljeni predmet, ili o neki obližnji, i odmah mijenja pravac leta kako bi izbjegao sudar s preprekom!
Mnogi ljudi vjeruju da se svi šišmiši ponašaju manje-više jednako; budući da postoji više od 2.000 različitih vrsta šišmiša to baš i nije tako. Ima slijepih miševa s rasponom krila od jedva petnaestak centimetara, ali i takvih čiji je raspon krila 2 metra! Zanimljivo je to da za držanje za podlogu im nije potrebna snaga jer se pod njegovom težinom tijela kandžice automatski skupljaju oko podloge. To je razlog, da niti uginule životinje ne padaju s hvatišta za koje su se prethodno ulovile.
