Ako nešto želimo rashladili, moramo mu oduzeti toplinu. Rashlađivanje je, prema tomu, proces oduzimanje topline. U staroj Indiji i Egiptu bilo je poznato da neke soli, kad se rastvore u vodi, hlade. Naime, neke tvari, kao što je salitra (sol dušične kiseline spojena s lakim kovinama) i amonijev nitrat, oduzimaju toplinu vodi u kojoj se rastvaraju, te na taj način snizuju temperaturu vode.
Isto tako, hladnoća se stvara kad se neka tekućina pretvori u plin. Ta se promjena naziva hlapljenje. Stavite li malo vode ili alkohola na dlan, osjetit će te hladnoću, jer ta tekućina oduzima toplinu iz ruke i ishlapljuje.
Mnogi znanstvenici i istraživači pokušali su primijeniti načelo hlapljenja kako bi stvorili strojeve za hlađenje. Godine 1923, Michael Faraday je unaprijedio proces ishlapljivanja. On je promijenio amonijak iz plinskog u tekući oblik tako što ga je sabio ili komprimirao, a zatim iz njega oduzeo toplinu. I tada, kad je tekućina ostavljena da iznova isparava, ona je oduzimala toplinu okolini i hladila. Sad su moguće dvije promjene: mijenjanje pare u tekućinu pri čemu se ova oslobađa topline, te tekućine u paru, pri čemu ova privlači odnosno oduzima je okolini.
U suvremenim kućnim hladnjacima za hlađenje se upotrebljavaju ne samo amonijak nego i plinovi sumporni dioksid i freon. Načelo rashlađivanja je isto kao što smo ga već opisali Evo, korak po korak, što se zapravo događa. Srce rashladnog uređaja ili hladnjaka je pumpa ili kompresor.
Kompresor usisava paru i sabija ga, kao što pumpa za bicikl uvlači zrak u zračni sabija ga. Time se podiže temperatura pare. Vrući i sabijeni, odnosno komprimiran zrak odlazi u kondenzator. U kondenzatoru zrak gubi toplinu i pretvara se u tekućinu.
Tekućina potom teče u evaporator ili isparivač. Evaporator je dio hladnjaka kojeg potrebno ohladiti. Topli zrak u tome dijelu dodaje toplinu tekućini, pa tekućina hlapi. Prema tomu, naš cilj je ispunjen: proizveli smo hladnoću. Tekućina se iznova pretvara u paru, a para iznova ide u kompresor, pa se postupak neprestano ponavlja!