Opće je prihvaćeno mišljenje da su suze samo izraz tuge. Ponekad se zna dogoditi da nam suze teku često i kad uopće nismo tužni. Kako je to moguće? Naši očni kapci su nabori kože koji se spuštaju i dižu kao zastor u kazalištu. Kapak se pokreće tako brzo da ne smeta našem pogledu. Mi nismo ni svjesni te radnje, premda se očni kapci automatski otvaraju i zatvaraju svakih šest sekundi i tako vlaže naše oči.
U vanjskom uglu oka postoji suzna žlijezda. Svaki put kada trepnemo, izlučuje se tekućina – suze – na otvoru suznog kanala, zato da bi se isprala rožnjača i spriječilo njeno sušenje.
Nešto slično se događa i kad plačemo. Sigurno ste opazili kako nekome teku suze kad se jako smije? Evo zbog čega. Kad se jako smijemo, mišići pritežu suzne žlijezde i one počinju jače lučiti.
Kakva je onda veza između suza i tužnog raspoloženja? Ljudsko biće, jedino u živom svijetu, plačem očituje svoje osjećaje. Dojenčad “dreči”, ali ne plače dok ne počne misliti i osjećati.
Kad smo tužni, naši osjećaji, umjesto da se izraze riječima, kanaliziraju se u mehanizam koji stvara suze. To je refleksna radnja, koja se zbiva usprkos našoj volji, zbog toga što naš organizam tako manifestira osjećaje koje ne može ili ne želi izraziti riječima.
