Sigmund Freud (1856.-1939.) nije bio filozof u strogom smislu riječi. Zapravo, radio je kao neurolog i psihijatar.Ipak, njegove teorije o ljudskoj duši zauvijek su promijenile način na koji ljudi vide sebe i njihov je utjecaj neprekinut sve do danas.
U 16. i 17. stoljeću još se mislilo da osjećajima i strastima upravljaju tjelesni sokovi, koji potječu iz besmrtne duše. Ako bi netko bio emocionalno neuravnotežen – primjerice, duže vrijeme potišten ili agresivan – odveli bi ga liječniku da mu ponovno regulira tjelesne sokove.
Kasnije, otprilike od polovice 18. stoljeća, više se nije vjerovalo u teoriju tjelesnih sokova. Umjesto toga, osjećajima je uz besmrtnu dušu i smrtno tijelo dodijeljeno posebno mjesto u čovjeku. U 19. stoljeću dušu su napokon podijelili na intelekt i karakter – čovjek je, dakle, sam bio odgovoran za ono stoje činio i mislio.
Međutim, Freuda su njegove studije duševnih bolesti dovele do zaključka da čovjek sebe ne može u potpunosti kontrolirati. U tome mu ne pomaže čak ni najbolje poznavanje morala. Umjesto toga, čovjekom potajno upravlja id (lat. – ono) ili podsvjesno. Prema Freudu, podsvijest ima glavnu ulogu u određivanju naše svijesti. Takvom tvrdnjom on naglavačke okreće velik dio filozofske tradicije, koja je svijest smatrala izvorom sigurne spoznaje.
Podsvjesno je sve ono što čovjek ne može podnijeti ili mu nije dopušteno – roditeljske zabrane, neispunjene želje – i što je njegova svijest (ego – ja) stoga odbacila.
Ego predstavlja racionalan dio ličnosti. Sve što tamo ne nađe svoje mjesto, biva i potisnuto, smatra Freud.
Id izlazi na svjetlo dana samo onda kad svijest više nema kontrolu – primjerice kod tzv. freudovskog lapsusa ili dok spavamo. Tada se u snu objavljuje: doduše, u šifriranom obliku.
Prema Freudu, ako nekome nakratko popusti kontrola, na svjetlo dana može izaći podsvjesni dio njegove ličnosti, id. To se, primjerice, događa kad taj netko izgovori istine koje zapravo uopće ne želi reći – a možda ih nije ni svjestan.Kako bi svijest znala što treba potisnuti, pomaže joj superego (lat. = nad-ja). Taj dio osobnosti utjelovljuje društvene norme, propise i ideale, dakle ono što bi čovjek trebao i želio biti.
Potiskuju se ponajprije želje, požude i nagoni poput Edipova kompleksa, koje društvo ne odobrava – primjerice, beskrajni egoizam ili vrištanje od bijesa. Takve izvorne emocije i atavističke nagone još možemo vidjeti kod male djece; međutim, kod odraslih su uklonjeni godinama sustavnog potiskivanja. Katkad se može dogoditi da se impulsi tek djelomično potisnu, primjerice u slučaju teških strahova i agresija nastalih uslijed zastrašujućih iskustava u djetinjstvu. Psiha na njih reagira zamjenskim zadovoljenjima, koja se javljaju u obliku određenih simptoma: strahom, opsesivnim ponašanjem ili seksualnim perverzijama. Freud takve simptome naziva neurozama.
Psihoanalitičar te duševne rane pokušava zacijeliti razgovorima i tumačenjem snova, tijekom kojih on dešifrira i osvještava poruke koje pacijentu šalje njegov id: Tamo gdje je bio id, treba doći ego. To Freudovo geslo pokazuje daje njegovo razmišljanje racionalističko – put do osobne slobode i sreće naposljetku opet vodi preko razuma.
Erikson i identitet
Pojam identiteta potječe od jednog Freudova učenika. Erik Erikson (1902.-1994.) smatrao je da se vlastita slika o sebi razvija tijekom niza kriza. Ulaskom u odraslu dob ona čak dolazi u pitanje. Mlada osoba tada eksperimentira sve dok ne pronađe svoj pravi identitet, čime usuglašava svoju psihu s očekivanjima društva i pronalazi svoju ulogu u njemu. Naravno, postoje različite uloge koje isti čovjek mora preuzimati – primjerice uloga oca, službenika ili člana neke udruge. Međutim, osobni se identitet nikad ne mijenja.
Edipov kompleks
Prema Freudu, u dječacima živi atavistički nagon da ubiju vlastita oca i spavaju s majkom. Naziv te pojave Freud je posudio iz grčke mitologije, u kojoj je kralj Edip učinio upravo to: ubio je svoga oca i oženio se majkom. Doduše, nije znao da su mu to roditelji.
Jedan od problema koje otvara Freudova teorija je činjenica da nikad nije posve jasno potječe li neka reakcija iz svjesnog ili podsvjesnog dijela ličnosti. Primjerice, pobrka li netko određene riječi dok govori, možda je riječ o posve beznačajnoj pogreški – ali možda je u pitanju freudovski lapsus koji otkriva neku skrivenu istinu.
