Diljem svijeta po velikim gradovima danas niču visoke građevine i zgrade što ih obično nazivamo neboderi.
Prema legendi, još u staro doba ljudi su pokušavali sagraditi građevinu tako visoku da joj nikakav potop ne bi mogao nanijeti štetu. Naravno, riječ je o babilonskoj kuli. U srednjem vijeku po gradovima Europe počele su se graditi visoke katedrale. Majstori zidari naučili su kako oblikovati kamen u šiljate svodove i krilate potporne stupove da izdignu tavane. Stoga se vrhovi katedrala završavaju visokim šiljcima, te čitavo zdanje izgleda još više i velebnije.
Stotinama godina katedrale su bile najviše građevine, jednostavno zbog toga što se u svijetu nije znalo za građevinski materijal i načine gradnje za zidanje još viših zgrada.
U 19. stoljeću, kada je priljev stanovništva u gradove postao velik, porasla je i cijena građevinskom zemljištu. Da bi se što veći broj poslovnih prostorija smjestio na maloj površini, javila se potreba za gradnjom viših zgrada. Pronalazak hidrauličnog dizala („lifta) omogućio je podizanje tereta i ljudi do 20 katova. Ali da bi se podigla zgrada kamene konstrukcije te visine, zidovi u prizemlju trebali su biti debeli preko 2 metra da bi nosili težinu čitave zgrade. Prema tomu, za podizanje nebodera bio je pogodan i potreban neki drugi građevinski materijal.
Otprilike u to doba počinje se koristiti željezo i čelik za zidanje građevina koje su mogle nositi golemu težinu sa sigurnošću. Takve su konstrukcije: Kristalna palača u Londonu, Eiffelov toranj Parizu i Brooklynški most u New Yorku. Arhitekti i građevinari počeli su eksperimentirati zgradama od čeličnih konstrukcija.Prvi neboder u Sjedinjenim Američkim Državama podignut je u Chicagu 1883. godine.
