Čovjek je u dalekoj prošlosti već stvorio neku vrstu pribora za jelo. Vjerojatno je još u kameno doba postojalo nešto nalik na žlicu. Inače, poznato je da su se Egipćani prije nekoliko tisuća godina služili žlicama od drveta, kamena i slonovače. Grci i Rimljani su jeli žlicama od bronce i srebra, od kojih su neke bile izuzetno lijepe, pošto su ih izrađivale najvještije zanatlije. Žlice su u srednjem vijeku pravljene od drveta i kalaja, dok su se bogata gospoda služila žlicama ukrašenim kovanim srebrom.
Još od najranijih vremena postojali su i noževi i viljuške. Neki znanstvenici drže da je prva vilica zapravo bila račvast štapić, dok drugi vjeruju da je nastala od strijele. Prve prave vilice bile su duge i dvozube. Upotrebljavane su samo pri kuhanju ili za pridržavanje mesa dok se siječe.
Kao pribor za jelo, vilica se javlja tek u našoj eri. Međutim, još prije 300 godina uporaba vilice i noža za vrijeme objeda predstavljala je rijetkost, kako u Engleskoj, tako i u Francuskoj. Jelo se prstima sve do 17. stoljeća. Nož je nastao od komada kremena ili od nekog drugog kamena što ga je čovjek odlamao tako da dobije oštricu za sječu. Nož je bio jedno od prvih oruđa što ih je čovjek izumio.
Najraniji primitivni ljudi vjerojatno su upotrebljavali kao posuđe ono što su imali u prirodi: širok list upotrebljavan je kao tanjur, tikva kao zdjela, a raspolovljeni kokosov orah kao šalica. Kad su se ljudi počeli baviti izradom grnčarije, pravili su zdjele, šalice i tanjure. To su posuđe često ukrašavali, pa su mnogi lijepi primjerci posuđa sačuvani i do danas. Stari Grci, Rimljani i Egipćani su imali razne vrste vrčeva i posuda koje su predstavljale prava umjetnička djela.
