Kompaktni disk ili samo kraće CD (od engl. Compact disk) je optički zapis. Prvotno je bio korišten samo kao medij za glazbu.
Kasnije se medij razvio za spremanje podataka na računalu, tako da je danas standardni dio računala. Kompaktni diskovi (CD) imaju brojne namjene. Preko njih se može se slušati snimljena glazba na audio CD-ima. Može se potražiti enciklopedijska natuknica ili igrati igra na CD-ROM-u, u kojemu su pohranjeni kompjuterski programi i ostali podaci.
Gotovo sve vrste informacija mogu se snimiti na CD. Kompaktni disk izrađen je od plastike, debljine otprilike, 1 mm i obično promjera 12 cm. Na CD-u su informacije kodirane kao binarni brojevi (samo brojke 0 i 1). Skupine nula (0) i jedinica (1) predstavljaju veće brojeve koji se pretvaraju u zvukove, slike, slova itd. Svaka 0 ili 1 pohranjena na CD-u naziva se bit. Na normalan CD mogu se pohraniti milijuni bita. Trag je dugačak 5 km. Izbočine na CD-u iznimno su uske – njih 200 može stati na presjek ljudske dlake.
Prvi CD pojavio se 1980-ih. Danas je to gotovo zastarjela tehnologija. Pojavom DVD-a 1996. dobili smo novi standard koji na mediju iste veličine (120 mm) čuva sadržaj 6 ili više CD-ova.
Snimanje na CD
Snimanje obavlja laserski snop paleći rupice na površini kompaktnog diska. Od njega se izrađuje glavni disk. Glavni disk utisku je i umnaža rupice na prozirne plastične diskove. Izbušena strana prekrivena je aluminijem i slojem laka, a potom se na nju stavlja naljepnica. S donje strane diska, naličje rupica izgleda poput uzorka sastavljenog od ‘izbočina’ i ravnina’ (bez izbočina). Ravnina predstavlja 1 u binarnom sustavu, a izbočina predstavlja 0. U CD-gramofonu laserski snop očitava strukturu izbočina i ravnina na unutarnjoj strani CD-a. Elektronski krugovi pretvaraju taj obrazac u električne signale koji služe za stvaranje zvukova koje slušamo ili riječi i slika što ih vidimo na ekranu monitora.
