Da bi shvatili kako kako se šalju i primaju slike, moramo malo zakoračiti u prošlost i pogledati jednu vrlo zastarjelu tehnologiju: katodnu cijev televizije.
Da ne ulazimo previše u fiziku, cijev je veliki komad stakla u kojem nema zraka. Unutar te cijevi se nalazi katoda koja emitira elektrone kada se ona zagrije (to je razlog zašto nam treba malo vremena da vam se pojavi slika na televiziji, jer se katoda prvo mora zagrijati na odgovarajuću temperaturu kako bi emitirala elektrone).
Također je tu i jako elektromagnetsko polje koje ubrzava elektrone prema prednjem dijelu cijevi, a koristi se i da bi se pozicionirala elektronska zraka (mnogo se elektrona šalje prema prednjem dijelu cijevi). Prednji dio cijevi je prevučen fosfornim premazom i kada ga pogode elektroni, emitirat će se svjetlo na drugoj strani (to je strana na kojoj vi sjedite i gledate u ekran).
„Televizija” znači „gledanje na daljinu”. To je način slanja slika događaja u trenutku dok se oni zbivaju (izravan prijenos) ili emitiranje filmova s vrpce, odnosno magnetoskopa. Istodobno s emitiranjem slike, putem radija se šalje i zvuk.
Prije svega, slike se šalju kroz zrak. Prenose se zapravo električni impulsi. To znači da sliku valja pretvoriti u električne impulse na jednom kraju, da bi se ponovo pretvorila u sliku na drugom kraju. Pogledajmo, u glavnim crtama, kako se to postiže.
Leća kamere prenosi sliku na staklenu ploču osjetljivu na svjetlost. Ta ploča izbacuje elektrone. Sa svijetlih površina slike izbacuje se mnogo elektrona, a s tamnih malo. Ti se elektroni potom prikupljaju na posebnoj ploči.
S druge strane ploče na kojoj se skupljaju elektroni u cijevi kamere, nalaze se elementi koji šalju elektrone u tankom mlazu prema ploči. Taj se mlaz pomiče lijevo-desno, spuštajući se pri tomu tako da prijeđe preko cijele ploče u 625 crta i to se ponovi 25 puta u sekundi. Mlaz što se vraća od ploče je izmijenjen (moduliran) s obzirom na to odbija li se o svijetlu ili o tamnu površinu. Povratni mlaz je ponekad snažan, a ponekad slab, što ovisi o slici na ploči.
Ovaj povratni mlaz promjenljive jačine zapravo je skupina električnih impulsa koja odlazi u pojačalo, a poslije toga u antenu televizijske stanice iz koje se emitira. Na drugom kraju, na kojem se obavlja prijem, te impulse hvata antena kućnog televizora, pa ih šalje u pojačala televizora, a odatle u izvor elektrona koji je smješten u vašoj televizijskoj cijevi. Taj izvor ispušta mlaz elektrona koji pada na ekran televizora. Taj se mlaz kreće na isti način kao mlaz elektrona u cijevi kamere, prelazeći sliku u 625 crta 25 puta u sekundi. Sam ekran prevučen je fosforom, koji ispušta svjetlost kada na njega padne elektronski mlaz tako da naposljetku dobijete istu onu sliku koju je poslao zrak iz kamere.
Količina elektrona u mlazu televizijske cijevi u prijemniku mijenja se na isti način kao u moduliranom mlazu u cijevi kamere, stvarajući na ekranu svijetle i tamne površine na istim onim mjestima kao što ih vidi kamera
