Kroz povijest ljudskog društva javljala se potreba za zbrinjavanjem slabih i bolesnih. Međutim, ljudi su znatno kasnije došli na pomisao i ideju osnutka bolnice.
Jedna od naprednijih civilizacija, na primjer, Grci, nisu imali nikakve javne ustanove za zbrinjavanje bolesnih. Neki su njihovi liječnici imali dvorane za operacije, u kojima su mogli obavljati svoj posao, ali su one bile toliko malene da su mogle primiti samo jednog pacijenta.
Rimljani su u doba ratova osnivali bolnice u kojima su liječeni ranjenici i bolesni vojnici. Kasnije su već i veći gradovi Rimskog carstva dobili bolnice koje su se izdržavale sredstvima iz narodnih fondova.
S razvojem kršćanstva, crkva je preuzela skrb o bolesnicima,slabima i nemoćnima, a najveći broj bolnica u srednjem vijeku bio je pod okriljem samostana, tako da svi se svećenici i časne sestre brinuli o bolesnicima. Običaj da se ide na hodočašće također je pomogao osnivanju bolnica. Putovanja do mjesta u koja se hodočastilo bila su duga, pa su hodočasnici morali koračiti po malim usputnim gostionicama. Te su gostionice bile povezane sa samostanima, pa su preuzele i brigu o iscrpljenim i bolesnim putnicima.
Budući da životni uvjeti u srednjem vijeku nisu bili naročiti dobri, a ni do higijene se nije mnogo držalo tako su i bolnice tog doba su bile prljave i neuredne. Mnoge su bolnice bile prenatrpane, pa se događalo da više bolesnika leži u jednom krevetu. U 17. stoljeću popravili su se opći uvjeti života. Narod je osjećao da je država dužna brinuti se o svojim oboljelim stanovnicima. Ali tek se u 18. stoljeću počinju otvarati opće državne bolnice po većim europskim gradovima.
