Izgleda da gotovo sva mala djeca misle da ih prekrivanje ili zatvaranje očiju čini nevidljivima. Znanstvenici s Cambridgea pokušali su doznati zašto.
Svatko tko je ikad s djecom sudjelovao u igri skrivača svjedočio je neodoljivom i ponešto iracionalnom ponašanju koje je gotovo univerzalno među djecom: pokušaj skrivanja od tuđih pogleda jednostavnim zatvaranjem očiju. Ovo je simpatično, ali i zbunjujuće. Zašto djeca misle da se mogu učiniti nevidljivima? I zašto gotovo sva mala djeca dolaze do istog nelogičnog zaključka?
Istraživači Sveučilišta u Cambridgeu obratili su pozornost na ovaj misterij izvodeći različite jednostavne testove na grupi trogodišnje i četverogodišnje djece. Najprije su djeci prekrili oči maskama i zatim ih pitali mogu li ih istraživači vidjeti i vide li istraživači ostale odrasle osobe ako i ti odrasli nose maske za oči.
Gotovo su sva djeca osjećala da su skrivena od pogleda dok god imaju maske za oči, a većina njih je mislila da maske štite i odrasle od pogleda.
Zatim su ispitivali drugu skupinu djece koja su nosila dvije vrste zaštitnih naočala. Prvi set naočala bio je potpuno zatamnjen, dok su druge bile jednosmjerne – dječje oči bile su zaštićene od pogleda druge djece dok su istovremeno djeca mogla vidjeti kroz njih. Ovaj dizajn naočala pokazao se, doduše, kao nedostatak jer djeca nisu mogla razumjeti ideju da ona mogu vidjeti kroz zaštitne naočale dok su istovremeno njihove oči drugima nevidljive. Međutim, ona djeca koja su razumjela vjerovala su da su skrivena od tuđih pogleda, neovisno o tome nose li zatamnjene ili reflektirajuće naočale.
Ovo se čini besmislenim, ali imajte na umu da su to djeca koja katkad jedu vlastite “iskopine” iz nosa. Ali, ma kako besmisleno sve to izgledalo nama “razumnim” odraslima, djeca su bar dosljedna – kad su im prekrivene oči, ona se osjećaju nevidljivima. Međutim, tu leži zamka – kad se izvrši pritisak da kažu što točno za njih znači nevidljivost, djeca iz obje navedene faze istraživanja priznaju da su njihova tijela još uvijek vidljiva dok su im oči prekrivene. Njihovo “sebstvo” je ono koje je skriveno, ili barem ono što oni pod tim podrazumijevaju. Čini se da djeca povlače razlikovnu crtu između tijela i “sebstva” koje, prema univerzalnom opisu, na neki način ima svoje prebivalište u očima – osim u trenutcima kad se oči susretnu, ona zapravo ne mogu percipirati jedna druge.
Još je jedna studija došla do istih zaključaka. Istraživači su izravno promatrali djecu dok su prekrivala oči, a zatim su obrnuli proces – djeca su gledala, a istraživači su skrivali pogled. U oba slučaja djeca su intenzivno osjećala da su nevidljiva dok god se njihov pogled ne sreće s pogledom nekog drugog.
Zvuči ludo, ali sad bar znate zašto dijete izbjegava vaš pogled kad mu isporučujete dozu “jezikove juhe”. Skretanje pogleda čini mu se kao savršen bijeg.
Izvor: POPSCI
