Jedan istraživač identificirao je iznenađujući izvor plastičnog zagađenja: žvakaće gume.
U članku za The Conversation, stručnjak za mikroplastiku David Jones sa Sveučilišta u Portsmouthu otkrio je da većina modernih žvakaćih guma sadrži “razne sintetičke gume na bazi nafte” – slične onima od kojih se izrađuju automobilske gume. Drugim riječima, ne samo da ih unosimo u tijelo, već ih ispljunute ostavljamo i u okolišu.
Zagonetno, Wrigley – proizvođač “Double Mint” žvakaćih i najveći svjetski proizvođač tog ljepljivog užitka – odbija otkriti točne sastojke svojih proizvoda. Na svojoj stranici o oralnom zdravlju tvrtka navodi tek da njihova sintetička baza “povezuje sve sastojke zajedno za glatku, mekanu teksturu”.
Jones objašnjava da je kemijska analiza iz 2014. godine, provedena na Sveučilištu u Arkansasu, otkrila ono što Wrigley i ostali proizvođači ne žele reći: žvakaće gume mogu sadržavati sve od stiren-butadiena (od kojeg se rade gume za automobile), polietilena (kemikalije koja se koristi za plastične vrećice) i polivinil acetata – poznatijeg kao ljepilo za drvo.
“Ljudi s kojima razgovaram uvijek su iznenađeni, i zgroženi, kada saznaju da žvaču komad savitljive plastike”, piše Jones. “Većina proizvođača jednostavno ne reklamira od čega je žvakaća guma zapravo napravljena – izbjegavaju detalje tako što u popisu sastojaka navode samo ‘bazu gume’.”
Iako ne postoje precizne statistike o godišnjoj proizvodnji žvakaćih guma, procjenjuje se da ih se godišnje proizvede do 1,74 bilijuna komada. Jones je u svom istraživanju utvrdio da većina komada žvakaće teži oko 1,4 grama – što znači da se svake godine proizvede gotovo 2,4 milijuna tona žvakaćih guma. Otprilike trećinu te mase, napominje Jones, čini sintetička baza gume – što znači da se svake godine ogromna količina kemikalija stavlja u usta i potom ispljune.
Ti brojevi postaju još strašniji kada se uzme u obzir koliko je žvakaća guma izdržljiva kada završi kao otpad. Budući da ju je teško i zahtjevno očistiti, odbačena guma često ostaje zalijepljena za pločnike, ispod stolica, stolova i klupa. S vremenom se razgrađuje u mikroplastiku – ali taj proces, napominje Jones, može trajati desetljećima.
Iako postoje kampanje financirane od strane industrije kako bi se ljudi potaknuli na pravilno odlaganje otpada od žvakaćih guma, takvi pokušaji, prema Jonesu, nisu rješenje problema.
“Njihov financijski doprinos čišćenju je kao da proizvođači plastike plaćaju vreće za smeće i volontere koji skupljaju otpad na plažama”, kaže Jones.
“Nijedno od toga ne rješava osnovni problem” – a to je činjenica da se takvi anorganski i potencijalno toksični materijali uopće smiju stavljati u proizvod koji se nominalno smatra hranom.
Iako je teško procijeniti koliko žvakaće gume pridonose problemu mikroplastike na našem planetu, ovo otkriće služi kao podsjetnik na mnoge neočekivane izvore zagađenja koje često ne uzimamo u obzir.
“Onečišćenje žvakaćim gumama samo je još jedan oblik plastičnog zagađenja”, zaključuje Jones.
