Izbor novoga biskupa, regulirano je crkvenim zakonikom u kojem konačnu odluku o imenovanju određenog svećenika biskupom ima poglavar Katoličke Crkve – sam papa. On ima vlast i moć slobodno imenovati nove biskupe koji su dijecezanski (biskupijski)
Za najveći broj biskupija papa tako slobodno imenuje biskupe, dok vrlo mali broj biskupija, zahvaljujući povijesno stečenim povlasticama, izabire svoje biskupe, a papa ih, ako su zakonito izabrani i ako se slaže s izborom, potvrđuje. Ako se papa ne slaže izborom izabranog biskupa, on ne bi mogao preuzeti funkciju upravljanja biskupijom.
Biskup je svećenik (prezbiter) koji je primio puninu svećeništva u tzv. apostolskoj tradiciji. Trenutnim biskupima koji obavljaju svoju funkciju povjereno je predlaganje kandidata za nove biskupe. Po crkvenom zakonu, oni su dužni Svetoj Stolici tajno sastavljati popis od trojice svećenika najprikladnijih za biskupstvo te ga dostaviti Svetoj Stolici.
Biskupi taj popis mogu sastaviti samostalno ili u zajedništvu biskupa crkvene pokrajine. Ako se popis sastavlja s drugim biskupima iz metropolije ili čak čitave biskupske konferencije, dijecezanski biskup ipak ima pravo iznijeti svoj prijedlog s imenima svećenika koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu.
Crkveni zakonik zahtijeva da se u popis svećenika prikladnijih za biskupsku službu osim dijecezanskih svećenika stavljaju i svećenici članovi ustanova posvećenog života odnosno redovnici. Ako biskup smatra da je u njegovoj biskupiji potreban i pomoćni biskup, on sam Svetoj Stolici predlaže popis s trojicom kandidata svećenika prikladnijih za tu službu.
Za većinu biskupija, koje nemaju spomenute povijesne privilegije, nakon što Sveta Stolica primi popis kandidata, ona zahtijeva od apostolskog nuncija tj. papinskog izaslanika u dotičnoj zemlji u kojoj se provodi proces postavljanja novoga dijecezanskoga biskupa ili biskupa koadjutora da prikupi dodatne informacije o kandidatima.
Papinski izaslanik dužan je istražiti i Svetoj Stolici priopćiti što o svakom pojedinom predloženom kandidatu misli metropolit i biskupi sufragani crkvene pokrajine u kojoj bi kandidat mogao preuzeti biskupsku službu. Papinski izaslanik je isto dužan pribaviti mišljenje predsjednika biskupske konferencije, zatim dobiti savjet nekih članova zbora savjetnika dijecezanskog biskupa i stolnog kaptola te više predstavnika biskupijskog i redovničkog klera te laika »koji se odlikuju mudrošću«. Papin izaslanik dužan je također priložiti svoj osobni sud i mišljenje o kandidatima.
Sav taj postupak papinski izaslanik provodi u najvećoj tajnosti i svi koji su pitani za savjet odnosno za mišljenje obvezani su najstrožom tajnom. Ta je tajnovitost potpuno razumljiva jer se radi o živim ljudima koji bi mogli, kad bi njihova kandidatura došla u javnost, zbog toga imati u nekim situacijama različitih neugodnosti. U Crkvi se naime u svim izborima osoba izvodi tajno glasovanje tako da sudjelovanje u biranju nikada ne može postati razlog kakvoga nepotrebnog razdora ili smutnje.
Od svakog prikladnog kandidata za biskupstvo doslovno se traži:
- da odlikuje čvrstom vjerom
- dobrim ponašanjem
- pobožnošću
- revnošću za duše
- mudrošću
- razboritošću
- Ostale ljudske vrline također ga čine još više prikladnim za ispunjavanje biskupske službe.
Traži se da kandidat
- „uživa dobar glas“ – da ima barem trideset pet godina života
- da je već barem pet godina prezbiter
- posjeduje doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili kanonskoga prava postignut na visokoškolskoj ustanovi koju je odobrila Apostolska Stolica, ili da je barem u tim znanostima zaista stručan
Tako sabrana mišljenja o kandidatu koji ispunjava navedene uvjete, uključujući i mišljenje papina izaslanika, koje ima posebnu težinu, šalju se Apostolskoj Stolici kojoj pripada konačni sud o prikladnosti onoga koga valja unaprijediti. Nakon poruke mjerodavnih djelatnika Svete Stolice koji su utvrdili prikladnost određenih kandidata, lista s imenima trojice kandidata podnosi se papi na konačnu odluku. Papina odluka pismeno se priopćuje dokumentom koji se zove bula te se objavljuje javnosti.
