Kornjače se ubrajaju u gmazove i postoje na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri. Zanimljivo je da postoje već duže od 250 milijuna godina. Kornjača raspolaže izvanrednim prirodnim oklopom, koji je u obliku „koštane kutije, pokrivene okoštalim pločama, a sastoji se iz dva dijela: jedan pokriva gornji, a drugi donji dio njezina tijela. Kroz otvore na sastavu ta dva dijela oklopa kornjača može provući glavu, vrat, rep i noge.
Oklop štiti kornjaču od neprijatelja. Njezini neprijatelji ovise o njezinoj starosti i različiti su od vrste do vrste. Dok su legla kao tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak i rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil.
Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Ženka kornjače može šištati. Postoje, doduše, neke vrste divovske kornjače koje su sposobne groktati, trubiti, pa čak i rikati. Slobodno se može reći da vrlo mali broj kornjača ima pravi glas, i da su te vrste kornjača zaista izuzeci.
Kornjače mogu narasti do golemih razmjera. Najveća današnja vrsta kornjače obično teži blizu 500 kilograma. Međutim, to nije ništa naročito ako se usporedi s nekim vrstama kornjača koje su izumrle. Jedna od njih je Archelon, morska kornjača koja je potpuno izumrla prije mnogo godina. Njen dobro očuvan, gotovo cijeli kostur, čuva se u Prirodoslovnom muzeju Sveučilišta u Yalleu. Oklop te kornjače je dugačak više od 3,5 metara i vjeruje se da je, kad je bila živa, težila blizu 3.000 kilograma!
Smatra se da su kornjače prilično dugovječne. Divovska kornjača živi duže od bilo kojeg drugog kičmenjaka. Postoje čak i bilješke o kornjačama koje su živjele po stotinu i više, a neke i punih 200 godina
